Činjenica da je Japan odavno prepoznao postojanje otočja Takeshima razvidna je zahvaljujući velikom broju ranih dokumenata i zemljovida. U ranom 17. st. japanska Vlada službeno je omogućila svojim građanima pravo prolaska do otoka Utsuryo, pri čemu se Takeshima koristila kao navigacijska luka i sidrište za brodove na putu do otoka Utsuryo, te kao područje za lov i skupljanje morskih resursa poput morskih lavova i školjkaša. Do sredine 17. st. Japan je uspostavio suverenitet nad otočjem Takeshima.

U ranim 1900-tima stanovnici otočja Oki u sklopu prefekture Shimane zahtjevali su stabilno okruženje za lov morskih lavova koji se do tog vremena već razvio u djelatnost industrijskog razmjera. Temeljem tih traženja Vlada je odlučila pripojiti otočje Takeshima prefekturi Shimane i potvrditi svoj suverenitet nad tim otočjem. Vlada je dodala Takeshimu u Državni zemljišni registar, utvrdila sustav dozvola za lov na morske lavove i vršila naplatu za korištenje državnog zemljišta. Takvo prakticiranje suvereniteta Vlada Japana provodila je bez protesta drugih naroda. Stoga je japanski suverenitet nad otočjem Takeshima, koji je do tog vremena već bio utvrđen, temeljem suvremenog međunarodnog prava postao još jasniji i drugim zemljama.

Tijekom sastavljanja Sporazuma u San Franciscu (potpisan 8. rujna 1951., stupio na snagu 28. travnja 1952.) kojim je propisana konačna dispozicija japanskih teritorija nakon Drugog svjetskog rata, Republika Koreja zahtijevala je od SAD-a da se otočje Takeshima uvrsti u popis teritorija kojih bi se Japan trebao odreći. Ipak, SAD je nedvosmisleno odbio takav prijedlog uz bilješku kako „...Takeshima nikada nije bila tretirana kao dio Koreje...“ već se radi o japanskom teritoriju. To dokazuju i diplomatski dokumenti koje je objelodanila vlada SAD-a. U tom kontekstu sporazum u San Franciscu navodi „Koreju, uključujući otoke Quelpart, Port Hamilton i Dagelet“ kao teritorije kojih se Japan mora odreći, dok se otočje Takeshima međunarodno isključuje. Time je Sporazum, kojim se utvrdio međunarodni poredak nakon Drugog svjetskog rata, potvrdio činjenicu da je Takeshima japanski teritorij. Uz to je, po stupanju Sporazuma na snagu, SAD obavijestio Japan da će se Takeshima koristiti za bombaške vježbe. Sukladno sporazumu s SAD-om, Japan je otočje Takeshima namijenio bombaškim vježbama i tu je odluku prenio u javnost. Sukladno međunarodnom poretku nakon Drugog svjetskog rata, otočje Takeshima je nedvojbeno priznato kao japanski teritorij.

Ipak, u siječnju 1952. neposredno prije stupanja na snagu Sporazuma u San Franciscu, Republika Koreja jednostrano je uspostavila tzv. „crtu Syngman Rhee“ pripojivši time otočje Takeshima korejskoj strani crte razgraničenja. Taj potez očigledno nije bio u suglasju s međunarodnim pravom i japanska je vlada brzo i snažno protestirala protiv takve radnje, napominjući kako ne priznaje crtu razgraničenja. Pa ipak, Republika Koreja je naknadno na otočju stacionirala stalno sigurnosno osoblje, izgradila objekte za stanovanje, objekte za motrenje, svjetionik, luku i pristanište. Korejska nasilna okupacija otočja Takeshima nema nikakve zakonske osnove i Japan je snažno protestirao protiv takvih radnji, zahtijevajući korejsko povlačenje. Sve mjere koje Republika Koreja poduzima po pitanju otočja Takeshima temeljem ovakve nezakonite okupacije nije samo pravno neopravdano, već nema ni pravni učinak po pitanju korejskog zahtjeva za suverenitetom. *1 *2

Japan se po okončanju Drugog svjetskog rata sustavno pridržavao puta miroljubivog naroda i s ciljem pronalaska miroljubivog rješenja nakon 1954. godine čak je tri puta predlagao da se pitanje teritorijalnog suvereniteta nad Takeshimom preda Međunarodnom sudu pravde. Ipak, Republika Koreja odbila je sve takve prijedloge. Za žaljenje je da je Republika Koreja, koja igra važnu ulogu na međunarodnom planu, okrenula leđa rješenju temeljenom na međunarodnom pravu. Japan će nastaviti s poduzimanjem odgovarajućih mjera za mirno rješenje ovog pitanja u skladu s međunarodnim pravom.

*1) Godine 2012. tadašnji predsjednik Republike Koreje Lee Myung-bak po prvi je put došao na Takeshimu. Nakon toga članovi vlade i parlamenta Republike Koreje također su posjetili Takeshimu. Nedavno je, u srpnju 2016., na Takeshimu došao i Moon Jae-in, bivši predsjednik korejske stranke Minjoo. Nakon svakog od ovih slučajeva japanska Vlada obavijestila je Vladu Republike Koreje kako su ovakvi postupci neprihvatljivi i izazivaju žaljenje u svjetlu japanske pozicije po pitanju suvereniteta otočja Takeshima, pozvavši Vladu Republike Koreje da onemogući ponavljanje ovakvih događaja uz snažno protestiranje protiv takvih aktivnosti.

*2) Niz postupaka koje je počinila Vlada Republike Koreje manjkavi su po pitanju bilo kakve međunarodne pravne snage i nemaju nikakvog utjecaja na odlučnost suvereniteta, jer je Japan neprekidno protestirao protiv takvih radnji od samih početaka teritorijalnog spora, koji je započeo bespravnim jednostranim utvrđivanjem „crte Syngman Rhee“. Usto, Republika Koreja tvrdi da okupacijom otočja Takeshima nastoji povratiti svoj suverenitet. Kako bi opravdala svoje tvrdnje, Republika Koreja mora predočiti dokaz da je Koreja imala efektivnu kontrolu nad Takeshimom prije nego li je efektivnu kontrolu nad otočjem imao Japan i prije reafirmacije njegovog teritorijalnog suvereniteta iz 1905. godine. Ipak, Republika Koreja do sada nije ponudila nikakve dokaze u prilog takvim tvrdnjama.