Odjel za kulturu i obrazovanje

Pisma studenata - Iskustva studenata u Japanu:

| Povratak |

Linda Kostrenčić - Godina dana u Osaki

Kao stipendist japanske vlade, između jeseni 2006. i jeseni 2007. godine provela sam godinu dana usavršavajući japanski jezik na Fakultetu stranih jezika u Osaki. Bila je to godina prepuna novih susreta i nezaboravnih iskustava kojih se i danas rado sjećam.

Otkako sam upisala dodatni studij japanskog jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu velika mi je želja bila otići u Japan gdje bi mogla govoriti i usavršavati jezik te iskusiti sve ono što sam čula na predavanjima, vidjela na internetu ili pročitala u knjigama i novinama. I dok većina ljudi obično žele ići u Tokio, ja sam, zbog nekih i meni ne baš sasvim jasnih razloga, željela ići u Osaku. Zato sam bila oduševljna kad sam saznala da ću provesti godinu dana učeći japanski jezik baš u Osaki. No zajedno sa osjećajem sreće, stigla je i lagana nelagoda; ipak nije se radilo o pukom turističkom obilasku, odlazak u Japan značio je mnogo više. Ne samo da ću po prvi put otići u daleku prekomorsku zemlju, nego ću već u njoj morati živjeti godinu dana sama, daleko od obitelji, prijatelja i svega poznatog, i moram priznati da me je u neku ruku sve to pomalo zastrašivalo.

Brinulo me je da li ću se uspjeti snaći u novom okruženju i kako će na mene utjecati život u velikom gradu čije stanovništvo uvelike premašuje ukupnu populaciju Hrvatske. Brinula sam se oko sitnica, bitnih i nebitnih stvari, pribojavala sam se kulturnog šoka jer mi se činilo da je učiti o Japanu i iskusiti Japan dvije posve različite stvari. No sve su moje brige bile neopravdane; i sama sam se iznenadila koliko sam se brzo priviknula na novu sredinu, drugačije običaje i hranu. Daleko od toga da mi je Japan bio strana zemlja puna nepoznatih, nedokučivih stvari - od samog početka osjećala sam se kao kod kuće iako sam bila tisućama kilometra udaljena od Hrvatske.

Sigurno je da je tom mom osjećaju „udomaćenosti“ uvelike pripomogla činjenica da govorim jezik i da sam od prije bila upoznata sa japanskom kulturom ali je isto tako sigurno da je mom osjećaju sigurnosti pridonijeo trud mnogobrojnih pojedinaca: od profesora na fakultetu, ljudi iz studentske referade, pa do običnih ljudi koji su se trudili da nama, stranim studentima, što više olakšaju boravak u Japanu. U Japanu možda nisam doživjela kulturni šok, ali to ne znači da nije bilo stvari koje su me začudile ili iznenadile. Upravo suprotno, gdje god sam išla uvijek sam nailazila na nešto zanimljivo i novo, uvijek je bilo nečega što bi me potaklo na razmišljanje ili natjeralo da osvijestim činjenicu da „mi to doma radimo drugačije“. Većinom su to bile male stvari, sitnice o kojima mi dok sam bila u Hrvatskoj uopće nije padalo na pamet razmišljati, a koje su došle do izražaja tek kad sam iskusila život u drugoj zemlji. Bili su to bankomati koji pričaju i imaju „radno vrijeme“ izvan kojeg je nemoguće podizati novac, vlakovi koji voze točno po voznom redu te, nekome naviknutom na hrvatski tretman u dućanima, upravo sumnjičavo ljubazni i uslužni prodavači. Iskreno, najveće iznenađenje me je čekalo ne u drugačijoj kulturi, običajima ili hrani, koja je usput budi rečeno odlična, već na mnogo mundanijoj, fizičkoj razini - naime, mjesto na kojem sam provela godinu dana bilo je potpuno drugačije od onoga što sam očekivala. Osaka u mojoj glavi je bila kombinacija slika koje sam nesvjesno preuzela iz medija i dokumentaraca: užurbani multimilijunski megapolis koji nikada ne staje, ljudska košnica sastavljena od asfalta i nebodera bez zelenila te, naravno, natrpani vlakovi. Ono što me dočekalo bilo je mnogo manje nebodera i mnogo više parkova nego što sam mogla pretpostaviti, a što sam se više primicala fakultetu to je i krajolik postajao sve rustičniji.Ispostavilo se da se fakultet nalazi na samom rubu Osake, na brdu usred mirnog stambenog naselja, okružen planinom, šumom i rižinim poljima. Krajolik koji se zasigurno ne podudara sa stereotipičnim predodžbama o japanskom velegradu. Usprkos relativnoj daljini centra grada, život na fakultetu bio je zabavan i dinamičan i nije bio ograničen samo na učenje, već je uključivao i razne programe, primjerice odlaske u muzeje ili na　predstave tradiocionalnog japanskog kazališto nō i kabuki, a sve sa ciljem da se strani studenti pobliže upoznaju sa japanskom kulturom i tradicionalnim običajima.

 

Tijekom tjedna atmosfera je uglavnom bila radna: predavanja sa pokojim izlaskom u lokalne restorane, vikendom druženje sa prijateljima, izlasci u Osaku ili obilasci susjednih Kyota i Nare. Svaka dva mjeseca fakultet je organizirao studijska putovanja u poznata mjesta obližnjih perfektura. Takve aktivnosti nisu bile ograničene samo na fakultet, i tamošnja lokalna zajednica je često organizirala razne radionice na kojima su strani studenti i japanci zajedno družili i, primjerice, pripremali tradicionalnu japansku hranu. Tako sam i ja tijekom svog boravka u Japanu dobila priliku da pripremim japansku hranu i slatkiše, okušam se u izrađivanju tradicionalne lončarije ili pokušam manipulirati lutkom koja se koristi u tradicionalnom lutkarskom kazalištu bunraku. Sve su to bila neprocjenjiva iskustva koja su mi pomogla da dublje zaronim u japansku kulturu i da se bolje upoznam sa japanskim običajima.

 

Popis slika:

1. Fakultet stranih jezika Mino, Osaka
2. japanski slatkiši od slatkog graha azuki
3. radionica tradicionalne japanske kuhinje u lokalnoj knjižnici, Mino
4. četvrt Minami u Osaki
5. željeznička stanica Awaji, Osaka
6. pogled na grad Mino
7. Tsuina ceremonija povodom dolaska proljeća, hram Heian, Kyoto

Linda Kostrenčić, ožujak 2009