Odjel za kulturu i obrazovanje

Pisma studenata - Iskustva studenata u Japanu:

| Povratak |

Marko Jusup - 237 dana u Japanu

Od listopada 2008. godine, kao stipednist japanske vlade, boravim u Yokohami, te na ovdašnjem nacionalnom sveučilistu istražujem uzgoj ribe. Istraživanje je podijeljeno u dva segmenta: utjecaj uzgajališta riba na okoliš i rast tune. Naglasak je stavljen upravo na ovaj drugi segment, jer tuna igra značajnu ulogu u japanskoj prehrani. Ne treba zanemariti niti činjenicu da je Hrvatska u 2006. godini bila najveći izvoznik uzgojene tune u Japan. Dakle, riječ je o vrsti ribe koja je iznimno bitna za obje države, a boljim razumijevanjem uzgojnog procesa, osim popravljanja vanjsko-trgovinske bilance između Hrvatske i Japana, možda se mogu riješiti i problemi vezani uz opstanak te vrste ribe.

Moji prvi susret s Japanom zbio se dvije godine prije nego što sam postao stipendist, točnije u kolovozu 2006. Tom prilikom sam obišao nekoliko većih japanskih gradova, poput Tokija, Osake i Kyota, te stekao (površni) osjećaj o japanskom načinu života, odnosno japanskoj svakodnevici. Za mene je taj prvi kontakt bio nezaboravan – bez obzira što sam puno očekivao, ne samo da se niti u jednom trenutku nisam razočarao, već sam se u Hrvatsku vratio ispunjen predivnim dojmovima. U konačnici, zbog toga sam se na proljeće iduće, 2007. godine, prijavio za stipendiju.

Nakon što je početna nevjerica da sam upravo ja dobitnik stipendije nestala, započelo je pripremno razdoblje koje se u mojem slučaju protegnulo na čitavih godinu i pol dana. Naime, od dva ponuđena termina odlaska u Japan, zbog raznih obaveza, odabrao sam onaj kasniji. U tom razdoblju često sam se pitao hoću li se snaći daleko od vlastitog doma, udaljen na tisuće kilometara od obitelji i prijatelja. Hoće li japanska kultura biti previse različita? Hoće li radne obaveze biti nesavladive? Hoću li se naviknuti na posve drugačiju hranu? Brojna otvorena pitanja su me ponekad natjerala na zaključak kako nisam dorastao tako velikoj životnoj promjeni. U trenucima gubitka samopouzdanja, međutim, počeo bih intenzivnije čitati o Japanu i samim time uspijevao razbuditi vlastitu znatiželju. Na kraju je znatiželja prevladala strahove, pa sam čvrsto odlučio suočiti se sa svim izazovima.

Na trajni boravak u Japanu navikao sam se s nevjerojatnom lakoćom. U tome su svakako pomogli moj student-skrbnik (engl. tutor), djelatnici Međunarodnog studentskog centra na Nacionalnom sveučilistu u Yokohami, kao i kolege pri odjelu za Okoliš i informacijsku znanost. S procedurom vezanom uz dolazak stranog suradnika svi su bili šavrseno upoznati, tako da su početne formalnosti (registracija u gradskim uredima, prijava na sveučilistu itd.) protekle glatko i efikasno. Mogu slobodno reći kako je u mojem slučaju „administrativni kotač bio savršeno podmazan“. Međutim, to nije jedina dimenzija u kojoj su se domaćini iskazali – od samog početka svi su kontakti bili ljubazni, neposredni i konstruktivni. S nešto manje formalnog aspekta, ne smijem zaboraviti niti krasnu zabavu dobrodošlice koju su pripremili kolege s odjela.

Trenutno sam smješten u domu za strane suradnike i studente kojim upravlja Nacionalno sveučiliste u Yokohami. Bez obzira što taj dom ne spada u kategoriju najkvalitetnijih, soba s kupaonicom i besplatnim pristupom internetu sasvim je dovoljna za ugodan život. Posebno veseli međunarodna atmosfera koja pruža priliku za upoznavanje ljudi iz raznih krajeva svijeta. Na primjer, u mojem slučaju to podrazumijeva Brazil, Ganu, Sierra Leone, Mongoliju, Južnu Koreju i Kinu (uz napomenu da sam europske zemlje izostavio).

 

Još neki od razloga zašto se lako naviknuti na život u Japanu su visoka razina usluge bilo u trgovinama ili u restoranima, rasprostranjen i savršeno točan javni prijevoz, brojna i raznovrsna mjesta za izlazak, svakodnevni izbor manifestacija, priredbi i događanja i sl. Svakako pomaže i činjenica što živim u gradu s otprilike 3,5 milijuna stanovnika koji je smjesten nadomak Tokija, svega 20 minuta vožnje s vlakom. Yokohama je u odnosu na Tokijo znatno mirniji grad u kojem prevladavaju rezidencijalne četvrti, a gužve su neuobičajene čak i u samome centru. Stanovnici također doprinose lakoći življenja time što na ulici ne zadiru u „tuđa posla“, dok su istovremeno spremni pomoći kad se od njih to zatraži. Stoviše, ponekad su spremni uložiti napor epskih razmjera ne bi li strancu pokazali pravi put ili ga odveli na željeno odredište.

 

Kao svojevrsnu zanimljivost Japana, treba istaknuti ogroman broj restorana koji se nalaze na svakom koraku. Neki su mali i specijalizirani za npr. sushi, ramen ili okonomiyaki. Ponegdje se ocrtava odraz zapadnjačkih utjecaja, prije svega u obliku američkog fast-fooda i talijanske pašte, odnosno pizze. Naravno, ima i skupih, otmjenih mjesta na kojima se može okusiti sva raznovrsnost japanske kuhinje.
Nakon devet mjeseci boravka u Yokohami, mogu zaključiti da je stipendija japanske vlade jedan od najvažnijih događaja u mojem životu. Dobio sam sjajnu priliku upoznati novu kulturu i istražiti prekrasna mjesta. Stečeno iskustvo je neprocjenjivo, te će najvjerojatnije ostaviti neizbrisivi trag na moju osobnost.

Popis slika:

1. Zgrada odjela za Okoliš i informacijsku znanost pri Nacionalnom sveučilištu u Yokohami
2. Misaki, aukcija Tune u lučkoj tržnici
3. Veliki Buda u Kamakuri, administrativnom središtu Japana od 1185. do 1333. godine
4. Ultra-brzi vlak „Hikari Rail Star“ s maksimalnom putnom brzinom od 285 km/h
5. Nikko, hram Tosho-gu koji se nalazi na UNESCOvoj listi svjetske kulturne baštine
6. Tokyo, hram Senso-ji, popularno odredište brojnih Japanaca tijekom prvog novogodišnjeg hodočašća
7. Sakuragicho, moderno središte Yokohame
8. Sankeien, japanski vrt u Yokohami

 

Marko Jusup, lipanj 2009.